Nekada mi je bilo teško zamisliti da ću jednog dana imati motor. A onda mi je bilo još teže zamisliti da ću ga jednog dana prestati voziti zato što ću postati mama. Ali, krenimo ispočetka.
Moja prabaka vozila je motor, moja baka vozila je motor, moja mama vozila je motor. Ja o tome nikada nisam razmišljala. Motociklisti su bili i moj djed i otac, ali nikada nisam zamišljala da ću i sama jednog dana sjesti na motor. Sve dok se nisam približila završetku studija.
U to vrijeme moj otac kupio je BMW RT 1200. Rekao je da sam dovoljno odrasla, da me je „izveo na pravi put“, jer sam već dugo radila uz studij, pa sada bez grižnje savjesti može ponovo sebi priuštiti motor. Isprva je na vožnje vodio mamu, a zatim i mene.
Sjediti iza njega bilo je pravo zadovoljstvo. Imala sam vremena posmatrati krajolik, a kako u kacigama nismo imali komunikacijske slušalice, nije bilo ni potrebe za razgovorom. To je bila potpuna suprotnost vožnjama automobilom s mamom, kada su razgovori često više ličili na ispitivanje. Ovdje je postojala samo vožnja. I upravo tada sam se zaljubila u taj osjećaj.
Najvažnije je da bude plave boje
Položila sam ispite, napisala diplomski rad, a jedino što me dijelilo od diplome bio je još jedan seminarski rad. Tada mi je otac rekao da će mi za diplomu kupiti motor. Pitao me kakav želim. „Plavi!“, bio je moj odgovor.
Nije mi bilo važno da li je sportski ili touring model, koliko ima konjskih snaga niti šta one uopće znače. Važno je bilo samo da bude plave boje.
U naše dvorište stigao je polovni plavi Kawasaki. Vjerovatno je otac naslutio da će završavati na zemlji više puta nego što bih željela. Kako sam sitnije građe, motor su morali spustiti, suziti sjedište, a ja sam kupila motociklističke čizme s povišenom petom. Sada sam imala opremu, motor, a nedostajala je još samo vozačka dozvola.
Upisala sam autoškolu. Sreća pa je moj instruktor bio sijedi gospodin, jer da nije bio takav prije, sigurno bi to postao zbog mene. Teorija je prošla bez problema. Praksa… baš i nije.
Motor u autoškoli nije bio spušten. Ponekad je zaista teško kada si visok tek „metar i ćevap“. Često sam padala jer nisam mogla obje noge čvrsto spustiti na tlo. Ali uz njegovu strpljivost i moju upornost brzo sam naučila upravljati s gotovo 200 kilograma ispod sebe.
Naravno, kod kuće su svi bili sretni. Dobro, mama ipak malo zabrinuta. Prvo što smo uradili bio je ozbiljan razgovor o odgovornosti koju vožnja motora nosi.
Koliko je svijet zapravo mali
Moja prva vožnja bila je u grupi od petnaest motociklista prema Kočevju, uz rijeku Kupu, preko Čabra i Medvjeđih Rida. Ne sjećam se cijele rute, ali se dobro sjećam straha. Motor još nisam u potpunosti savladala, morala sam pratiti grupu, a svi motociklisti znaju koliko je na motoru malo prostora za grešku. Tada sam sebi rekla da će mi to biti posljednja grupna vožnja na neko vrijeme.
Počela sam voziti sama ili u paru. Tako sam se osjećala sigurnije. Vozila sam svojim tempom, stajala gdje mi odgovara, bez osjećaja da usporavam ili ubrzavam cijelu grupu. Skupljala sam iskustvo, kilometre, postajala mirnija i polako počela istinski uživati u motociklističkom svijetu.
Na motoru je prostora za grešku mnogo manje nego u automobilu. Ranjiviji ste u saobraćaju. Važi pravilo: vozite tamo gdje gledate. Ponekad morate donijeti odluku u manje od sekunde. Kada sam položila vozački ispit za automobil, činilo mi se da je cijeli svijet moj. A motor me naučio koliko je taj svijet zapravo mali.
Jutarnja kafa u Mariboru, ručak u Ljubljani, večernji sladoled u Kopru. Društvo je bilo raznoliko, opušteno i bez predrasuda. To je bio osjećaj slobode. Otkrivala sam predivna mjesta oko sebe, ali i mnogo toga o sebi dok sam uživala u vožnji, tišini i prolasku kroz zavoje. Naravno, Slovenija je ubrzo postala premala.
Slijedila su putovanja kroz Hrvatsku, Austriju i Italiju, odmor u Poljskoj, vožnje Balkanom pa sve do Grčke. Predivne uspomene.
Kada se prioriteti potpuno promijene
Sezone su prolazile, gume se okretale, a onda sam upoznala njega. I danas mu se s vremena na vrijeme nasmijem i kažem koliko je imao sreće. Naravno da je i on motociklista.Kako bi drugačije i moglo biti?
Vozili smo svako svoj motor ili zajedno, ali osjećaj je uvijek bio isti. Nije bilo bezglavog divljanja, samo sigurna, odgovorna i opuštena vožnja. Uz njega sam se osjećala potpuno sigurno. A kada se pored nekoga osjećate tako, život prirodno krene dalje.
Došla je trudnoća. Na početku sam još imala planove kako ću i dalje voziti motor, ali su vrlo brzo pali u vodu. Prvo zato što je završila sezona, a drugo zato što nakon posla nisam imala snage ni za šta osim da odem spavati.Kada je stigla nova sezona, dok su drugi pripremali svoje motore, nas dvoje smo uređivali dječiju sobu i pripremali sve za dolazak novog člana porodice.
Motori su ostali pokriveni u garaži. Nakon nešto više od godinu dana ponovo sam stala na noge. Znala sam da želim još jedno dijete i postalo mi je jasno da za motor više neće biti vremena. Morao je otići. Motor i bebe jednostavno ne idu zajedno. Neprospavane noći, malo biće za koje ste odgovorni, a u saobraćaju previše vozača koji umjesto razumom voze egom. Zbog toga mi se motociklisti danas čine ranjivijima nego ikada.
Lekcije koje me naučio motor
Prodali smo oba motora. I nije mi bilo teško. Sjećala sam se jednog motocikliste kojeg sam često sretala sa suprugom. Rekao mi je da su njihova djeca odrasla, da znaju kako se snaći ako se njima nešto dogodi i da su dovoljno samostalna. Tada sam pomislila: „I ja ću jednog dana tako.“
To je priča koju sebi i danas ponekad ispričam. A i ako ne bude tako, bit će u redu. Motor mi je donio mnogo prijatelja, iskustava i važnih životnih lekcija. Na motoru nema luksuza. To nije automobil s klimom iz kojeg izađete nakon nekoliko sati vožnje sa savršenom frizurom i besprijekornom šminkom, noseći sa sobom sve što vam pruža udobnost. Na motoru o udobnosti gotovo da i ne možemo govoriti.
Ali zato naučite razmišljati o rješenjima, spakovati samo ono najpotrebnije i ne komplikovati stvari. To su lekcije koje mi danas često koriste. I u majčinstvu. I u svakodnevnom životu. Naučite prihvatiti sebe, ali i druge, baš onakve kakvi jesu. Za mene djeca i motori ne idu zajedno. Volim provoditi vrijeme sa svojom djecom i ne bih ga mijenjala ni za jedan motor.
Posmatram kako iz dana u dan rastu. Naravno da postoje teški dani. Najviše mi nedostaje osjećaj da sam ponekad sama sa svojim mislima. Jer sada je uvijek tu neko kome trebam. Neko ko razbaca sobu, pomokri se, zagrli me rukama umazanim čokoladom i kaže: „Volim te, mama.“
Jednog dana će odrasti i pronaći svoje mjesto pod suncem. A možda ću tada i ja pronaći neki novi motor. Plave boje. Ko zna. Moja prabaka vozila je motor. Moja baka vozila je motor. Moja mama vozila je motor. Ja sam vozila motor. Hoće li jednog dana i moja kćerka?
Stavovi izneseni u ovom članku predstavljaju mišljenje autorice i ne moraju nužno odražavati stavove Triglav osiguranja d.d.
Damjana Matko
Mama, zaljubljenica u motore i dobru hranu.
